Životopis
1.jpg

Antonio Smareglia rodio se u Puli nedaleko od mora koje se vraća kao glavni element u “Oceani”, operi koju je on sam držao svojim najboljim djelom. Ova opera je 2003. godine, u povodu obilježavanja stote godišnjice izvođenja u milanskoj Scali (1903.) pod ravnanjem Artura Toscaninija, predstavljena publici u pulskom Istarskom narodnom kazalištu te u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Izvedbama je ravnao maestro Zoran Juranić.


Rođen je u ulici koja se tada zvala Via Nettuno, nedaleko od Foruma, gdje se danas nalazi njegova spomen-soba, odakle je kao dječak često "bježao", kako se prisjećala njegova najmlađa kći Silvia, da bi uživao u moru, njegovim svjetlima i raspoloženjima. Od toga mora je, nakon što je odrastao, dobivao inspiraciju. More je motiv koji se ponavlja i u životu umjetnika, to je element koji oplakuje grad u kojemu je rođen 5. svibnja 1854. kao i mjesto (Grado) u kojemu je maestro umro 15. travnja 1929.


2.jpg

Smareglin je život bio vrlo intenzivan, što odgovara uobičajenim predodžbama o umjetnicima. Obilježen je trenucima velike slave, uspjeha (u milanskoj Scali, njujorškom Metropolitanu, bečkom Carskom kazalištu, Kraljevskom teatru u Dresdenu, u Pragu, susret s Karlom Stefanom Habsburškim, velikim štovateljem njegova djela), kao i mračnim trenucima(opere koje mu se nisu izvodile, sljepilo i oskudica). Ipak, bio je to bogat život. Roditelji su mu bili Francesco, rodom iz Vodnjana i Julija Štiglić (Giulia Stiglich), rodom iz Ičića pokraj Lovrana. Dolazak na svijet Antonija bio je itekako iščekivan, nakon što je petero njihove djece umrlo u ranome djetinjstvu. A uz njegovo je rođenje vezano i privatno sjećanje koje je spominjala njegova kćerka Silvia. Govorilo se naime da je Julija Štiglić, nakon niza tragedija koje su je pogodile, napravila zavjet u pulskoj crkvi Majke Božje od Milosrđa, poznatoj po čudotvornoj moći koju je vjera pripisivala tome mjestu.


Što se tiče glazbe, treba spomenuti kako je ta umjetnost koja je postala njegovom sudbinom očaravala Smaregliu još od djetinjstva. To se desilo još ranije negoli što je kao mladić napustio Politehnički studij u Grazu kako bi se posvetio upravo glazbi. Dok je bio malen, Tonči ili Tončele, kako su ga zvali, slušao je majku kako mu pjeva hrvatske uspavanke (napominjemo da je Julija Štiglić naučila talijanski dijalekt nakon udaje za Francesca), te je slušao oca kako svira i vježba lovački rog kao član vodnjanskog orkestra limene glazbe.


To jednostavno približavanje glazbi postalo je toliko snažno da se preobrazilo u životnu sudbinu nakon što je - u Beču, glavnome gradu Habsburškog Carstva, gdje ga je obitelj poslala da bi završio studij koji je započeo u gimnaziji u Gorici - imao priliku čuti Wagnerove "Majstore pjevače". Uslijedio je odlazak u Graz i odluka da ne studira politehniku, već glazbu. Upravo je u tom štajerskom gradu Smareglia dobio prve satove glasovira.


3.jpg

Zatim je, nakon povratka u Istru, krenuo put Milana s ciljem da pohađa Konzervatorij, koji je tada vodio Alberto Mazzucato; bilo je to u rujnu 1871. No, na toj ustanovi više nije bilo slobodnih mjesta, pa je Smareglia tri mjeseca uzimao privatne satove kod Franca Faccija. Iduće je godine uspio upisati Konzervatorij te je upoznao Arriga Boita, a tada je započela i njegova stvaralačka produkcija.

Ipak, ne može se dati panoramski pregled života ovog glazbenika a da se ukratko ne spomene njegov osobni život. Žestoke i teško prilagodljive naravi, vrlo šarmantan, imao je u životu stalan oslonac: ženu Mariju Polla, zvanu Jetti, koju je, kao sedamnaestgodišnjakinju takve ljepote da su je zvali “istarskim biserom”, oženio u Puli, te petero djece. Sinovi su mu se zvali Ariberto i Mario. Ovom posljednjem je Smareglia, pošto je oslijepio nakon neuspjele operacije katarakte, diktirao notne zapise. Na taj je način nastao najveći broj njegovih opera. U tome su maestru pomagali njegova supruga i brojni učenici, među kojima su grof Primo dalla Zonca, Gastone Zuccoli, Vito Levi i Bruno Czerwenka, te njegove kćerke Giulia, Maria i Silvia.


4.jpg

Ljubav prema obitelji vidljiva je i u oporuci datiranoj 18. siječnja 1923., koju je objavio tršćanski list "Il Piccolo" 21. travnja 1929. Vrijedno je spomenuti dio te oporuke, iz kojega je zorna "duhovna" poruka, gdje maestro rezimira svoju umjetničku i ljudsku viziju, svoj Weltanschauung: “Svojoj dragoj djeci ostavljam samo svoju umjetničku baštinu, od koje za sebe i za njihovu voljenu mamu nisam uspio izvući onu sreću koju mi je tajanstven glas savjesti čitavog života u snu najavljivao”. “Istina je”, nastavlja Smareglia u dokumentu, “da mi određeni broj prijatelja, ljubitelja i satisfakcije nije nedostajalo, ali to mi je tek malo nadoknadilo niz nevolja i poteškoća u kojima je protekao veliki dio moje egzistencije te egzistencije moje obitelji… Glas savjesti ponavlja mi i uvjerava me da djela koja sam ostavio imaju umjetničku vrijednost, koja je u najmanju ruku usporediva s djelima mojih suvremenika, i koja će po snazi svoje naravi prije ili kasnije biti prepoznata”.

Nadalje možemo čitati: “Sa zahvalnom dušom sjećam se potpore i podrške koju su mi pružili veliki umjetnici, među kojima Silvio Benco… U dragoj su mi uspomeni Hans Richter, koji je preuzeo odgovornost za izvedbu ‘Sigetskog vazala’, šireći onom bečkom izvedbom moju reputaciju diljem glazbenoga svijeta, i Ernest Schuch, direktor Kraljevskoga teatra u Dresdenu... Sjećam se Artura Toscaninija, jedine moćne ličnosti u Italiji koja... se zauzela s mnogo pažnje i žara za širenje mojih opera, koji je odlučio o izvedbi ‘Oceane’ i ‘Abissa’ u milanskoj Scali… Na kraju, trebam spomenuti iskrenoga prijatelja, Arriga Boita, koji ne prestaje živjeti u mojoj duši sa sjećanjem na duge sate provedene zajedno u njegovome skromnom studiju, u duhovnome zajedništvu…”


5.jpg

U oporuci Antonio Smareglia se mislima obraća i Puli. Prisjeća se naime potpore dobivene, zahvaljujući interesu tršćanskih prijatelja, od svoga grada: “Pula, moj rodni grad, odazvala se na plemenit i srdačan način”. Sjeća se i žene Marije (Jetti): “U poteškoćama i gorčinama koje su pratile moj život najveća mi je utjeha bila što se uz mene nalazila moja voljena životna družica, Marija Polla, koja me je slijedila neizrecivo uzvišenim odricanjem i bogato nadoknađivala sva neprijateljstva kojima sam bio okružen.” Smareglia se obraća ovdje i djeci, kako bi im "predao" svoje umjetničko bogatstvo.


Njegovo umjetničko bogatstvo "materijalno" čuva glazbena kuća Sonzogno Piera Ostalija u Milanu (gdje se čuvaju partiture opera), te razne knjižnice i muzeji. Vrijedna spomena je i mala "škrinja": arhiv unuke Adue Smareglia Rigotti, koji čuva u svojoj kući u Udinama. Naravno, tu je i pulska Sveučilišna knjižnica (koja čuva autograf partiture opere “Istarska svadba”) te spomen-soba u glazbenikovoj rodnoj kući u Puli.


Mariarosa Rigotti Longo