Kazalište poezije - kasno razdoblje stvaralaštva
1.jpg

Smareglino kasno razdoblje stvaralaštva (od 1896. do 1929.) obuhvaća nekolicinu vokalnih skladbi i tri djela za glazbenu scenu. Među ovim djelima posebna pozornost pripada operama. U cjelokupnom opusu Smareglie posljednje tri opere, Falena (Venecija 1897), Oceana (Milano 1903) i Abisso (Milano 1914), najzrelija su i najoriginalnija njegova djela. Ona označuju prekretnicu u njegovu stvaralaštvu. Za razliku od prethodno skladane Istarske svadbe i lirskog realizma koji prožima ovu operu, ispitivanje posljednjih Smareglinih opera pokazalo je da su Falena, Oceana i Abisso prožete novim temama, idejama, likovima, te novim glazbenim izričajem.


Od presudne važnosti u njihovu nastajanju bio je skladateljev susret i odabir novog libretista, Silvia Benca (1874-1949). Suradnja s mladim tršćanskim pjesnikom, kojega je Smareglia upoznao krajem 1894. godine u Trstu, usmjerila je maestra k novoj koncepciji opernog djela i stvaranju "kazališta poezije" (teatro di poesia). Kazalište poezije, osmišljeno najprije u stihovima Silvija Benca, a zatim ostvareno Smareglinom glazbom, proizlazi iz posebno sugestivnog teksta. U njemu pjesnik ostavlja dodatan prostor glazbi kako bi omogućio skladatelju da u što većoj mjeri dočara ne dramatske već elemente fantastike, atmosfere slikovitog i poetskog, stvarajući novi stil opere.


4.jpg

Novost i osebujnost kazališta poezije, koji je Smareglia stvarao u suradnji sa Silviom Bencom, najneposrednije se može upoznati kroz operu Oceana. Jedan od razloga da je Oceana ostala živo zapamćena u povijesti talijanske opere bio je kritički prijem na koji je opera naišla prilikom praizvedbe u milanskoj Scali 1903. godine. Iako je izvedba, pod ravnanjem Artura Toscaninija, doživjela izniman uspjeh, reakcije publike bile su burne. Glazbeno-dramatski stil Oceane iznenadio je slušateljstvo u tolikoj mjeri da se ono podijelilo na zagovornike i protivnike te opere.


Tradicionalniji dio publike bio je šokiran njezinim neobičnim i nedramatskim odlikama. Oni otvorenijih pogleda interpretirali su Oceanin nedramatski karakter na drugi način. Isticali su slikovit ugođaj opere, pronašavši nove izraze kako bi mogli najprimjerenije opisati karakter djela. Tako je Oceana bila prozvana "lirskom poemom" (Sacchetti), "neprekidnom deskriptivnom simfonijom" (Pozza), "bajkom čiste lirske imaginacije" (Pozza). Recentniji napisi opisuju Oceanu kao "teatro di poesia" (nekoliko autora), ili kao "navještenje čistog glazbenog kazališta" (Sansone).

5.jpg

Burne reakcije na izvedbu Oceane potvrdile su novinu i originalnost njezina stila. Poput Falene, prethodne Smaregline opere skladane na tekstualni predložak Silvia Benca, i Oceana je imala malo zajedničkog s novim operama skladanim u to doba u Italiji: među premijerama u milanskoj Scali bile su, primjerice, Puccinijeva Tosca (1900), Mascagnijeva opera Le Maschere (1900) te Franchettijeva Germania (1902). Ono po čemu se Oceana ističe među operama skladanim u Italiji u prvom desetljeću 20. stoljeća jest njezina bliskost s likovnom umjetnošću. Bencov libreto nije sadržajno vezan za određenu postojeću dramu ili događaj, što je najčešće bio slučaj s operom. U stvaranju Oceane pjesnikova mašta bila je potpuno potaknuta elementima fantastike: likovima Shakespeareovih drama San ljetne noći i Oluja, Goetheovim stihovima iz Ifigenije na Tauridi i, nadasve, jednom slikom. Pod naslovom U igri morskih valova, slika švicarskog slikara Arnolda Böcklina (1827-1901) odredila je ugođaj i izgled likova koji su oživjeli u Bencovoj fantastičnoj komediji.


6.jpg

Iako ne možemo sa sigurnošću utvrditi okolnosti u kojima je Benco upoznao Böcklinove slike, njihov neobičan svijet fantastike opčinio ga je. Detaljniji uvid u brojne prizore Oceane, likove, njihova mitološka imena - tritoni, nerejide, nimfe, najade - jasno podsjećaju da je Benco bio nadahnut nizom "morskih" tema koje je Böcklin oslikao. Sličnost s određenim prizorima opere razabire se u sljedećim slikama: Igranje najada (1886), Mirno more (1887), Triton i nerejida (1873-74) te u spomenutoj slici U igri morskih valova (1885). Posebno bliska sličnost postoji između slike Faun koji osluškuje uspavanu nimfu (1885) i scene s početka drugog čina opere u kojoj dva morska genija, Ers i Uls, s divljenjem promatraju mladu, uspavanu Nersu. Ovu je scenu Smareglia uglazbio kao uspavanku koju Uls pjeva Nersi.


Potaknut Böcklinovom umjetnošću, Benco je zamislio libreto poput priče smještene u morske prostore, čiji se sadržaj događa na pozornici kroz sugestivne scenske upute te nizanje fantastičnih slika. Benco je u izjavi uoči praizvedbe opere objasnio kako je Smareglina i njegova namjera bila predstaviti "slike pejzaža i glazbe", kao da je opera namijenjena predstavljanju slika na sceni praćenih glazbom. Istaknuta slikovitost predloška navela je pjesnika da oblikuje libreto nižući epizode koje su odisale unutrašnjom životnošću. Umjesto da razviju dramatičnost radnje, namjena im je bila dati poticaj skladatelju da glazbeno dočara poetski ugođaj.


9.jpg

Oživljena Bencovim stihovima, slikovitost libreta utjecala je na skladateljevu maštu pri interpretaciji radnje, te je neizbježno odredila glazbeni oblik opere. Potreba za oslikavanjem ugođaja potaknula je Smaregliu da sklada obilje orkestralne glazbe: rezultat bi se mogao opisati izrekom koju je Gabriel Fauré uputio Straussovoj operi Salomè: “simfonijska pjesma s dodanim glasovima”. Drugi čin Oceane posebno je prikladan primjer: ugođaj koji je odredio Benco (noć na obali otoka obasjana mjesečinom) stvorila je glazbene ulomke poput Notturno marino (Morski nokturno), Arrivo dei tritoni (Dolazak tritona), Canzone alla dormente (Pjesma spavajućoj) i Danza delle ondine (Ples valova).


Smareglina glazba, te način kojim je skladatelj dočarao ugođaj i interpretirao radnju u ovoj operi, primjer su kazališta poezije ostvarenog i u drugim dvjema operama Smareglie i Benca. Početak njihove suradnje i ujedno Bencov prvi libreto bila je opera La Falena. Zamišljena kao "leggenda drammatica" (dramska legenda), opera je na praizvedbi u Veneciji 1897. godine doživjela uspjeh. Dodatna radoznalost slušateljstva bila je usmjerena prema Smareglinom novom libretistu, tada dvadesetdvogodišnjem Silviju Bencu, koji je postupno stjecao ugled kao novinarski kritičar i pisac, pišući osvrte i eseje o intelektualnim događanjima u Trstu i cijeloj Italiji. Benco je bio nadasve svjestan umjetničkih pokreta s kraja 19. stoljeća koji su se manifestirali diljem Europe, posebno simbolizmom i dekadencijom što su dopirali iz Francuske i imali odjeka u Italiji (nadasve kroz stvaralaštvo Gabrielea D’Annunzija). Važno je napomenuti da je senzibilitet dekadencije Benco izrazio u svojim romanima, a može se prepoznati u njihovim naslovima: primjerice La fiamma fredda (1900), Il castello dei desideri (1906), Nell’atmosfera del sole (1918). Zaokupljenost pjesnika temama poput prirodnih sila, svijeta legendi, noći i snova, koje nalazimo u njegovu književnom izrazu, odrazila se i u pisanju njegova prvog libreta. Radnja Falene odvija se u nestvarnom svijetu nastanjenom tajanstvenim bićem, Falenom, koja začarava kralja Stellija, ulazi u njegove snove, navodi ga na erotske igre da bi zatim nestala s dolaskom svjetla. Poput femme fatale oslikane u djelima prerafaelita (primjerice La Belle Dame sans merci (1893) J. W. Waterhousea, ili The beguiling of Merlin (1874) Edward Burne-Jonesa), priča o Faleni odiše unutrašnjom dramatičnošću te obiluje mogućnostima, prema riječima Benca, za "uznemirenu i bizarnu glazbu" ("per una musica irrequieta e bizzarra").


8.jpg

Posebno zanimljiv primjer načina kojim je Smareglia dočarao psiholosku atmosferu drame nalazi se u drugom činu opere. To je dio radnje u kojemu Falena čeka u svojoj spilji kralja Stellia kojega je prethodno hipnotizirala: zavodi ga najprije fizički, vinom, i namamljuje ga posebno senzualnim pjevanjem. Oba lika kreću se kao opijeni vinom, jedno drugim i noćnom atmosferom koja ih okružuje. Struktura ovog čina ostvarena je u jednoj sceni, oko dva glavna lika. Rast napetosti u emocijama likova ostvarena je kroz gusto kontinuirano orkestralno tkivo te neprekidnim izmijenjivanjem ariosa, koji su katkad više melodiozni (kad Falena želi biti privlačna i dobra), odnosno više deklamacijski (kada je opasna i naređuje kralju što da radi). Iako su poneki dijelovi slični ariji ili duetu, neprimjetno izrastaju i vraćaju se u simfonijsko tkivo. Krajnje visoki registri gudača, nemirno korištenje kromatike, leitmotiva i repetitivnog ritma u orkestralnom tkivu evociraju iracionalan, halucinantan svijet u kojemu se kreću dva lika.


11.jpg

Posljednja opera koju je Smareglia skladao u suradnji s Bencom bila je Abisso (Ponor). Ono po čemu se ova opera razlikuje od Falene i Oceane jest njezin povijesni sadržaj: tematski, radnja Abissa vezana je za borbu Lombardijaca protiv Barbarosse u bitci kod Legnana. Međutim, usprkos takvom sadržaju, Abisso se stilski nadovezuje na dotadašnje stvaralaštvo Smareglie i Benca. Ispitivanje libreta, primjerice, potvrđuje da je Bencova kreativnost i dalje zaokupljena temama dekadencije, otkrivajući utjecaj O. Wildea, G. D’Annunzija, E. A. Poea te M. Maeterlincka. U osmišljavanju libreta Benco je spojio dvije dramske teme, ljubav i rat, stvarajući strastvenu dramu dviju sestara (Gisce i Marielle) koje se, napadnute i zarobljene, zaljubljuju u svoje osvajače. Naglašavajući njihova uznemirena psihološka stanja, amoralna ponašanja te elemente senzualnosti koji se pojavljuju u toku radnje, Benco i ovoga puta, poput Falene, dočarava i razvija više unutrašnju dramu likova nego povijesnu bitku. Kao što je to bio slučaj s Falenom i Oceanom, Smareglina interpretacija ovog libreta ostvarena je kroz gusti kontinuirani simfonijski izričaj. Posebna odlika partiture Abissa je intenzivan vokalni slog te rafiniranost kojom skladatelj isprepliće vokalne dionice s orkestralnim tkivom. Najpoetičniji primjer nalazi se u ulomku poput orkestralne fantazije na početku trećeg čina.


12.jpg

Abisso označava kraj Smareglinog opernog stvaralaštva, potvrđujući da njegova kreativnost i snaga za diktiranjem glazbe koju je zamislio nije bila iscrpljena. Iako je Smareglino glazbeno ozračje stilski različito od opera koje su dominirale talijanskom scenom, Smaregli pripadaju sve zasluge za obnavljanje talijanske opere kroz stvaranje kazališta poezije. Premda je zbog toga možda ostao izoliran među svojim suvremenicima, Smareglia je svojim djelima, posebice posljednjim trima operama, potvrdio vlastiti uspjeh i originalnost u stvaranju talijanske opere.


Glazbeno-dramski stil Falene, Oceane i Abissa otkriva da je Smareglin muzikalitet bio potaknut književnim ukusom njegova libretista. U reakciji na Bencove nedramatske priče i posebne ugođaje Smareglia se odmakao od ukusa i mode talijanske opere tog doba, prikazane primjerice u stvaralaštvu Puccinija. Stil Bencovih libreta i Smareglin glazbeni izričaj pokazuju kako su ta dva umjetnika dala prednost glazbenim, a ne dramskim elementima, otvorivši novi put u njihovoj karijeri i u želji da stvore novi operni stil. Pod utjecajem simbolizma i razdoblja dekadencije Smareglino i Bencovo kazalište poezije velik je doprinos glazbenoj sceni.


Đulijana Ličinić van Walstijn