Glazbeno stvaralaštvo Antonija Smareglie do 1895.
1.jpg

Antonija Smaregliu instinkt je vodio prema glazbi. O tome instinktu svjedoče njegove prve skladbe, nastale u razdoblju dok je još pohađao tehnički studij u Beču i Grazu, no, nažalost, njegovi su radovi iz toga razdoblja izgubljeni. Ipak, mora da ti radovi nisu bili baš tako beznačajni - skladao je, među ostalima, višeglasnu misu koja je uspješno izvedena u pulskoj Katedrali i Ave Mariju, zbog koje je primljen, najprije kao privatni učenik, a zatim i kao redovni student kod Franca Faccia, dirigenta i docenta pri milanskome konzervatoriju. Njegova prva djela koja su nam dostupna iz razdoblja su studija na milanskome konzervatoriju, od "domaćih uradaka iz harmonije i kontrapunkta" pa sve do "lirske scene", odnosno opere Caccia lontana (Daleki lov), koju je - unatoč optužbama za bjelodano ugledanje na Mendelssohna - vrlo dobro prihvatila publika i kritika. Iz toga je razdoblja i simfonijska uvertira Leonora (prema Bürgerovoj baladi), koja je iz dvorane milanskoga konzervatorija "odletjela" ravno put Pariza gdje je, pod ravnanjem Franca Faccia, predstavljala talijansku glazbu na Svjetskoj izložbi. Ovu skladbu je jako cijenio i veliki Gounod. Tu skladbu valja i danas uvrštavati u simfonijske programe.


2.jpg

Njegovo operno krštenje dogodilo se lirskom dramom u tri čina španjolsko-ciganske ambijentacije, Preziosa, i to u milanskome teatru "Dal Verme". Stil je još uvijek verdijanski, ali s uočljivim osobnim markacijama. Uspjeh ove donosi mu narudžbu nove opere. Naime, izdavačka kuća Lucca iz Milana, naručila mu je operu Bianca da Cervia, a riječ je o lirskoj drami u četiri čina prema libretu Francesca Pozze (pod pseudonimom Fulvio Fulgonio), koja je upriličena u Scali. Ambijentirana u Romagni, u doba Pape Grgura VII., Bianca je priča o zavođenju i progonstvu. Ovdje Smareglina osobnost još više dolazi do izražaja, posebice na psihološkoj razini, a sadrži i brojne lijepe ulomke koje će Maestro prerađivati u drugim svojim djelima. Uspjeh ove opere očituje se u čak 12 repriznih izvedbi.


3.jpg

Slijedi Kralj Nala (Re Nala), melodrama u četiri čina prema libretu Vincenza Vallea, koji je uprizoren u venecijanskom teatru "La Fenice". Ovdje se pjesnik i skladatelj nadahnjuju indijskim epom Mahabharatom, preuzetim iz trilogije Angela De Gubernatisa. Radnja je smještena u Indiju, u kastu brahmana, a u središtu pozornosti su dvorske spletke i teške ljubavi, predaleke tadašnjoj publici. Glazba često poprima egzotično-mistične tonove, otkrivajući tendenciju koju će Smareglia tijekom godina produbljivati i koja će imati uzlaznu putanju u opisnoj zvučnoj freski "bencovske trilogije". Rezultat je razočaravajući, također zbog izvedbenih nedostataka, te će Smareglia napustiti taj projekt, premda će pokoji ulomak opere preraditi i upotrijebiti u drugim svojim djelima.


4.jpg

Slijedi lirska drama u tri čina Sigetski vazal (Il Vassallo di Szigeth), prema libretu Luigija Illice i Francesca Pozze, praizveden u Carskom teatru (Hoftheater) u Beču. Riječ je o djelu tematski vezanom uz život mađarskih Cigana, a sadržaj je mračan i okrutan: to je melodrama staroga stila sa svim atributima koji tome žanru pripadaju. Praizvedba je doživjela uspjeh, a opera je potom izvedena u njujorškome Metropolitanu. Vrlo moćan izdavač Ricordi nanjušio je "posao" te je ponudio Smaregli ekskluzivan ugovor, koji maestro pak odbija s izlikom da je nedovoljno unosan. U biti, Smareglia je imao posve druge ideale, bojao se da ga izdavač ne "primora" upotrebljavati uspješne postverdijanske formule. Nakon tog odbijanja ta je izdavačka kuća pokazivala animozitet prema Smaregli, što se veoma negativno odrazilo na izvođenje Smareglinih djela. U Vazalu su vrlo značajni mađarski plesovi koji su različito izvođeni u verziji za dva glasovira, a preporučuje se i izvođenje originalne simfonijske verzije.


5.jpg

Nakon uspjeha Vazala Smareglia je naišao na romansiranu biografiju flamanskog slikara iz sedamnaestog stoljeća Cornilla Schuta, u kojemu najviše dolazi do izražaja kontrast između težnje za apsolutom umjetnosti koji je nadahnut ljubavlju te potkupljivosti uspjehom i pûti. Taj slikar nije bio naročito poznat, ali Smareglia se uvelike poistovjetio s njime zbog stanovitih osobnih sličnosti. Zato je predočio nacrt djela libretistu Luigiju Illici, koji je iz toga izradio libreto u tri čina što se, premda nije bio remek-djelo, pokazao dobrim i oduševio je Smaregliu. Nastala je tako nova opera koja je u prvoj verziji naslovljena Cornill Schut. Opera je imala premijeru 1883. u praškom teatru (Narodni divadlo), na češkom jeziku, a uslijedila je izvedba na njemačkom u Kraljevskom teatru u Dresdenu. Opera je u oba grada vrlo dobro prihvaćena te je ispraćena ovacijama, čak i izvan kazališta. Ovdje Smareglia po prvi put primjenjuje svoj ideal glazbene "freske" gdje je i najmanji pregib pjevanog teksta uronjen u glazbu i ne postoje konvencionalne "zakrpe" spajanja radnje.


6.jpg

I najbanalnija rečenica u tekstu proizlazi iz glazbene koncepcije, a ponekad se čak produžava vrijeme radnje zbog glazbene cjeline. Smareglia je slijedio ideal "sveobuhvatnog glazbenog kazališta", koji nije bio koncipiran "recitativima", "arijama" i simfonijskim ulomcima, već prvenstveno diktiran glazbenim razlozima. Poistovjećivanje s glavnim likom - koje mu se činilo previše providnim - navelo ga je da nakon preinake opere koju je dovršio 1917., promijeni naslov u Flamanski slikari (Pittori fiamminghi), koji je oslikavao znatno širi pojam i nije bio usredotočen na "samo" jednu osobu već na umjetničkoprofesionalnu "korporaciju". Budući da je ovom operom htio prikazati i etičku komponentu, koja nije bila samo problem gospodina Cornilla, dočarao je generaliziranu umjetničko-intelektualnu stvarnost, uvijek sukobljenu između čestitosti (koja ne plaća zlatom i slavom) i kompromisa (koji plaća uspjehom, ali presušuje osjećaj). U toj operi "reciklira" i materijal koji je upotrijebio za operu Bianca da Cervia, što unosi izvorni mladenački žar. Ovdje Smareglia poseže za "simfonijskim" tretmanom vokalnih dionica kako bi pjevači postigli intenzivniju ekspresivnost umjesto jednostavno hedonistički dopadljivog "belkantizma". Uspjesi Cornilla Schuta nisu Smaregliu sklonili od hirova sudbine. Misleći da je "nepogrješiv poslovni čovjek", poput oca Francesca, izvrsnog upravitelja osobnog imetka i trgovca, upustio se u pogrešne spekulacije, a pohlepnost varalica ubrzo ga je dovela na prosjački štap. Zbog toga se iznenada vraća u Vodnjan, gradić njegovih predaka, gdje se sklanja u očevu kuću. I upravo u Vodnjanu, u vrlo kratkom vremenu, skladat će Istarsku svadbu, najsretnije, najizvođenije i najpopularnije njegovo operno djelo.


7.jpg
Upravo je tamo pozvao svoga libretista, Luigija Illicu, jer je nestrpljivo čekao povratak poslu. Prema njegovim namjerama trebao je stvoriti operu zahtjevnu s glazbenoga, kao i s filozofskog i religioznog gledišta. Bacio je oko na Flaubertovo djelo "Kušnje sv. Antuna", kako bi produbio onaj "etički" sloj koji je započeo s Cornillom i kojemu će se vratiti u posljednje tri opere (Falena, Oceana i Abisso). Nije uviđao da je bilo nemoguće sažeti opširnu Flaubertovu poemu u dinamični i poletni operni libreto. No, u to se ubrzo uvjerio Illica, koji je, kako bi ugasio taj flaubertovski žar, pribjegao nepogrješivoj metodi "klin se klinom izbija". Tome je u prilog išao pitoreskni ambijent Vodnjana bogat narodnim predajama, a na poseban su ga način oduševile stare priče i balade koje je Nicoletto Smareglia, Antoniov rođak, često kazivao znajući i zapjevati tradicionalne vodnjanske napjeve. Nicoletto, po struci krpač obuće, predstavljao je povijesnu memoriju vodnjanske tradicije, a uz to bio je vješt improvizator i pučki pripovjedač.

8.jpg

Iz jedne stare "prave" vodnjanske priče rođen je tako libreto za "Istarsku svadbu", koji je dobio blagoslov Maestra, pomalo zabavljenog, a pomalo iritiranog njime, i kojemu je najviše bilo stalo da napiše operu - ako ne zbog drugog onda iz razloga da "otjera melankoliju". Možda Smareglia nije nikada niti primijetio da je ta opera ustvari pravi dragulj, istinsko remek-djelo. On ju je nazvao "opericom", no, radio je na njoj s velikim žarom, s puno uvjerenja i entuzijazma. U manje od pet mjeseci rodilo se djelo, počevši od prvih nota partiture na dalje.


U svoju je glazbu unio izravne elemente vezane za Vodnjanštinu, poput intonacije zvona mjesne crkve, violinsku svirku s vjenčanja, tipičnu "bottonadu" (bitinadu), po koji plesni element, te priziv Peroja i njegovih crnogorskih stanovnika.


Sve se to događalo u razdoblju kada je verizam bio na vrhu uzlazne putanje, te su ovu operu pogrešno svrstali u veristički pokret - napose onaj talijanski. No, ništa nije bilo manje točno od toga. Ako se već trebaju nalaziti "duhovne srodnosti", onda je bolje pomišljati na Dvořáka i Smetanu. Jer, ni ovdje se ne radi o priči o nevjeri, već je to gotovo sakralna freska. Ovdje je sakralno dano iz poštovanja tradicija i običaja koji su zvučali poput "naredbi", od “zavjetnog rukovanja” do "ljubavnoga obećanja". Nepisani su to zakoni, ali utisnuti u ljudsku svijest. Što se tiče uspjeha "Istarske svadbe", dovoljno je pogledati pregled izvedbi ove opere.


Fabio Vidali